Tijekom Domovinskog rata u Vukovaru poginulo je devet vukovarskih vatrogasaca, jedan je nestao, osmero ih je ranjeno, a dvadeset i jedan je prošao kroz srbijanske koncentracijske logore. Gotovo sva vatrogasna oprema je uništena izuzev dvije cisterne, od kojih jedna i danas služi Javnoj vatrogasnoj postrojbi u Vukovaru.
Ovo je crna statistika o vukovarskim vatrogascima u danima obrane Vukovara, a preživjeli danas svjedoče o najtežim danima u svom životu. Svakodnevno kretanje pod kišom granata poput pokretnih meta, gašenje požara pod neprijateljskom paljbom i snajperima, opskrba vodom najvažnijih punktova u opkoljenom gradu, padanje s nogu od umora i nespavanja, izvlačenje ranjenika ispod ruševina, prijevoz poginulih, samo su neki detalji njihove borbe. Na kraju ih je ostalo 13, rekli bi neki ukleti broj, ali hrabrih ljudi koje je zapovjednik Đuro Ivanković vodio u Interventnom vodu vatrogasne postrojbe nakon pogibije zapovjednika Stjepana Terzića.
Mi smo vatrogasci i naučeni smo pomagati drugima, to nam je u genima. Niti jednog trenutka za vrijeme opsade nismo razmišljali trebamo li ili ne krenuti na gašenje požara ili opskrbljivati vodom, dok su nas nemilosrdno gađali iz svih oružja. Vukovar je nestajao u plamenu. Ljudi bi nas očajnički zvali da im dođemo gasiti požare, sve dok smo bili u mogućnosti, i dok je to imalo smisla, gasili smo. Tijekom opsade grada uništeno je ili oštećeno 14,000 kuća i stanova, od toga je veliki broj izgorio u požaru, rekao je Silvestar Doronghazi, jedan od preživjelih hrabrih vatrogasaca.
Oni tada nisu bili svjesni svega što su uradili, jer to normalan čovjek ne može izdržati. A uradili su mnogo, uistinu iznad svih mogućnosti prosječnog čovjeka. Vukovar i njegova stradanja se ne smiju nikada zaboraviti, hrabri vatrogasci koji su dali živote te hrabra trinaestorica koji su ostali živi trebaju biti uzor svakom vatrogascu jer su oni dokazali sve ono što se od vatrogasaca očekuje: HUMANOST – HRABROST – POŽRTVOVNOST.
