Razgovor sa Jasminom Kadija

U posljednjih godinu dana u redove zagrebačkih profesionalnih vatrogasaca ušla je i jedna žena. Po struci arhitektica, ali i dugogodišnja zapovjednica DVD-a Sesvetski Kraljevec, Jasmina Kadija je dokazala kako vatrogaskinje mogu jednako uspješno obavljati svoj posao kao i muški kolege. Tim povodom u posljednjem broju Vatrogasnog vjesnika objavljen je razgovor sa Jasminom koji prenosimo u cijelosti.

VV: Prije godinu dana postali ste prva profesionalna vatrogaskinja u JVP-u Zagreb. Kakav je to osjećaj i je li put da bi se postiglo ovo što ste Vi postigli bio težak?
Osjećam se sretno i ispunjeno jer radim ono što volim. Kada sam nakon više od 8 godina od svega gotovo dignula ruke, srce mi je reklo kako nema odustajanja. Prijavila sam se na natječaj po tko zna koji put bez ikakvih očekivanja. Pokazala sam koliko mogu i koliko vrijedim, ali s drugim stavom i pogledom na cijelu situaciju, ovog puta me više ništa nije moglo iznenaditi. Na kraju sam bila treća na listi, a bilo je više od 260 prijavljenih. Koliko je meni poznato, bilo nas je 8 prijavljenih kandidatkinja, a ja sam jedina koja je uopće prošla sve segmente testiranja. Da, put je bio težak i dug. Danas mogu samo reći da sam sretna što radim tu gdje radim.

VV: Je li rad u postrojbi ispunio Vaša očekivanja, tj. je li onakav kakvim ste ga zamišljali?
Jedino moje ?očekivanje? je bilo da će me taj posao činiti sretnom, stoga je odgovor - da, ispunjena su moja očekivanja. Svi koji misle da je to lagan posao su u krivu. Posao je teži nego što sam i sama mislila, makar sam od 1999. dobrovoljna vatrogaskinja i puno sam toga prošla. Dogodi se veliki požar na Jelenovcu, služba me digne kao dobrovoljnog vatrogasca, nakon toga odem u noćnu te izađem u 21 sat na požar krovišta višestambene zgrade koji za mene traje do 2 ujutro. Vratim se u postaju ?bez atoma snage?, a šef mi kaže da pokrivam prvu sljedeću intervenciju. Sreća moja, pa više nisam tu noć imala intervencija. Srećom, takvi dani i noći su rijetki. Posao je težak i psihički, pogotovo kada spašavate malu djecu, ili kada morate otvarati stanove iz kojih se širi nesnosan miris i znate da je unutra preminula osoba. Pitam se što se sve događa u našim tijelima u trenutku kada se upale svjetlosni signali po postaji, a kolege iz Centra veze na razglas kažu gdje i što idemo spašavati. To su kao mini šokovi, ponekad imam osjećaj kao da mi srce preskoči. Sve to ostavlja tragove na vama.

VV: Žene su i dalje premalo zastupljene u hrvatskom vatrogastvu, a osobito u profesionalnom vatrogastvu. Kako su Vas kolege u postrojbi prihvatile i kako općenito komentirate položaj žena u hrvatskom vatrogastvu?
Nažalost, ne poznajem nijednu drugu ženu koja je profesionalni vatrogasac neke javne vatrogasne postrojbe (a da nije postrojba u gospodarstvu), a da pritom radi smjenski rad i izlazi na intervencije svih vrsta. Iz navedenog proizlazi da je navedena zastupljenost gotovo nikakva. S obzirom da ovakva situacija nije samo u vatrogastvu, već u mnogim zanimanjima, vidljivo je kako je problem na višoj razini. U našoj struci se to još dugo neće promijeniti prvenstveno jer njome vladaju muškarci kojima i nije bitna naša zastupljenost. Poznato je da muškarci na nas gledaju kao nježniji spol, i mi to jesmo jer smo takve stvorene, ali to ne znači da ne možemo biti rame uz rame na intervenciji, a pritom biti fizički i više nego sposobne.
Što se kolega tiče, kao i u svim velikim sustavima, neki vas prihvate prije, neki kasnije, neki nikada, ali jedino je bitno da na intervenciji nema veze tko je koga i koliko prihvatio, već da zajedno radimo kao tim.
Imam divnih kolega, koji čim me vide znaju kako sam, ne moraju me niti pitati, kolege koje mi izmame osmijeh kada imam loš dan. Znate, oni vam s vremenom postanu obitelj, takvi su kakvi su i vi ih volite. Čovjek se na sve privikne, pa tako ja na njih i oni na mene. No, možda je taj dio pitanja bolje njima postaviti. Sve u svemu ja mislim da su me dobro prihvatili.

VV: Dugo ste godina bili zapovjednica DVD-a Sesvetski Kraljevec. Koja je glavna razlika koju biste izdvojili u odnosu: dobrovoljni ? profesionalni vatrogasac?
Zanimljivo pitanje na koje, što duže razmišljam, čini mi se da je odgovor kako nema glavne razlike. Vatrogasac ili jeste ili niste. Jedino što vidim kao razlike je da su profesionalni vatrogasci češće izloženi opasnostima zanimanja vatrogasca, imaju iza sebe više intervencija, a time i iskustva te imaju više opreme s kojom češće rade.
Sve u svemu, u ovih 18 godina staža u vatrogastvu, mogu reći da kao dobrovoljni vatrogasac nisam nikada imala toliko teške i zahtjevne intervencije kao neke koje sam odradila kao profesionalni vatrogasac u manje od godinu dana. Sigurna sam da to ne znači da ih neki drugi dobrovoljni vatrogasci nisu imali u svojim karijerama.

VV: Prošle ste godine išli sa svojim kolegama na dislokaciju u Dalmaciju. Je li to bila Vaša prva dislokacija i jeste li primjetili razliku između vatrogastva na kontinetu i onoga na priobalju?
Da, to je bila moja prva dislokacija, no htjela bih napomenuti da sam to išla kao dobrovoljni vatrogasac, a ne kao profesionalni. Što se razlika tiče, ono što mi se čini da se uvelike razlikuje je taktika gašenja požara, ali sve u skladu sa strukom.

VV: Aktivni ste i u organizaciji brojnih sportskih aktivnosti: Humantiranoj utrci vatrogasaca, Biciklističkom maratonu posvećenom kornatskim herojima... Koliko su zahtjevne organizacije takvih aktivnosti i radite li sve sami ili imate pomoć u organizaciji?
Sve što sam do sada organizirala nije bila moja organizacija, već DVD-a Sesvetski Kraljevec. Od ove godine pridružili su nam se i volonteri iz drugih DVD-a, te prijatelji koji nisu vatrogasci. Istina, kad je trebalo povući najviše to sam radila ja, i najčešće bila kontakt osoba jer sam držala konce u rukama i znala sve što je potrebno u vezi organizacije.
Zahtjevno? Da, je. Ponekad jako. Recimo za Biciklistički maraton morate uskladiti mogućnosti najbržeg i najsporijeg biciklista, a tako i distancu koju taj dan trebate proći, i naravno policijsku pratnju koja se mijenja kako prelazite iz županije u županiju. Što više ljudi sudjeluje, to više želja i ideja imate na popisu. I puno njih ne želi sagledati što je bitno za cjelinu jer su najčešće jedino sami sebi bitni, i na kraju ste vi ti koji trebate balansirati. Humanitarna utrka vatrogasaca stepenicama s druge strane zahtijeva puno papirologije, jer sve mora biti transparentno, od novca koji ste skupili i na koji način, jeste li ga prebacili, i je li utrošen za ono za što je predviđen, itd. Ljudi su i dalje samo ljudi, pa koliko se god vi trudili informirati ih oni i dalje imaju pitanja čiji odgovor je odavno izrečen, oni i dalje radije nazovu pa pitaju nego da pročitaju dopis. Sve su to stvari koje troše vaše vrijeme i energiju, i kad sve završi na kraju izjavite da to nikada više nećete ponovno organizirati. A kad prođe koji mjesec, ostanu samo lijepe uspomene i ponovno se bacate u sve to jer znate da to što radite vrijedi i ima veći smisao.

VV: Prošle ste godine sudjelovali na natjecanju Firefighter Sky Tower Stair Challenge u Aucklandu. Koji su Vaši dojmovi i koje biste specifičnosti izdvojili u odnosu na natjecanja tog tipa u Hrvatskoj?
Naša Humanitarna vatrogasna utrka stepenicama nastala je po uzoru na utrku u Aucklandu. Daleko smo mi od njih, ali je i njihova svijest o humanitarnim akcijama na višoj razini od naše. Zamislite, kod njih je utrka ograničena na 900 natjecatelja, što se rasproda za manje od 2 sata, a sama startnina mora biti plaćena odmah i to 450 kn. Prijave su u studenom, a natjecanje u svibnju sljedeće godine. U tih 6 mjeseci oni skupljaju dodatno donacije, pojedinačno ili ekipno; pritom prodaju kalendare, peru automobile, prodaju kolače, trče po javnim prostorima stepenicama u uniformama, organiziraju maratone, sve kako bi prikupili što više novaca. Prošle godine sam ja za njih skupila najviše kao međunarodni vatrogasac, skoro 30.000,00 kn, što je gotovo cijeli iznos koji smo mi skupili za 2017. u Hrvatskoj. Oni zadnjih pet godina skupe preko 1.000.000,00 NZD godišnje.
Ali polako rastemo i mi, te se nadam da ćemo jednom i mi moći više pomoći, te da će se još više vatrogasaca uključiti u humanitarna vatrogasna natjecanja, jer ne samo da se natječemo i mjerimo svoju fizičku spremnost, nego još jednom na malo drugačiji način pomažemo našoj zajednici.

VV: Čitajući Vaš životopis, iskače činjenica da imate diplomu i Arhitektonskog fakulteta. Nedostaje li Vam arhitektonska struka i mislite li da ćete joj se ipak jednog dana vratiti?
Diploma Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je prva diploma u mojim rukama. Nakon arhitekture sam išla na prekvalifikaciju za vatrogasnog tehničara. Godinama sam kao arhitektica izrađivala Elaborate zaštite od požara, Procjene ugroženosti od požara i tehnološke eksplozije, Planove zaštite od požara, Planove evakuacije. Sve to je zapravo jedna velika cjelina, i u svakoj od struka one druge dvije su mi dobro došle. Tako i danas kada dođem gasiti požar građevine sagledavam ju kao arhitekt, što može puno pomoći. Ne znam što će biti danas sutra i da li ću se ikada u potpunosti vratiti arhitekturi u bilo kojem njezinom segmentu, ali znam da ću prijateljima uvijek pomagati u vezi nje. Pomaganjem njima ostajem u tome, ne zaboravljam kako se to radi, ponavljam gradivo. Ponekad mi nedostaje samo crtanje, ali i ovdje na poslu je ponekad potrebno nešto nacrtati pa sam sretna kada mi to daju da napravim. Primjerice, trebalo je nacrtati sprave za vježbanje koje će na proljeće biti postavljene u dvorište u Savskoj ulici 1.

VV: Elle Style Awards Nagrada za ženu godine u 2017. otišla je u Vaše ruke, a na dodjeli su se pojavili i Vaše kolege iz postrojbe. Kako ste se osjećali kada ste saznali za nominaciju i što mislite da je presudilo u odabiru baš Vas?
Kada dobijete takvo priznanje prvo se pitate - zašto baš ja? Pa što ja to radim da je tako veliko i posebno? Onda mi prijatelji objašnjavaju kako oni to sve vide, pa mi urednica Ella objasni zašto baš ja, onda zapravo shvatite da je to potvrda da ono što radite vrijedi, ima težinu, bez obzira što ja to svojim očima ne vidim. Moram priznati da mi puno znači što me je baš Elle nagradio, jer s njima nikada nisam imala intervju, nikada me za ništa nisu kontaktirali. Rekli su mi da su me vidjeli po drugim medijima, potom pratili moj rad i nedvojbeno odlučili da sam baš ja Žena godine za 2017. Kada vas primijeti netko tko vas ne pozna, netko tko sve gleda objektivno, onda to puno znači. Moram priznati da je sve to u moj život donijelo puno osmijeha i sreće na čemu sam zahvala.

VV: Što biste za kraj poručili svojim kolegicama u vatrogastvu?
Svim ženama koje žele raditi kao profesionalne vatrogaskinje bih poručila da ne odustaju od svojih snova jer im to nitko ne može oduzeti. Ako mislite da to možete, vjerujte same sebi, ne trebaju vam drugi da vam to potvrde ili opovrgnu. Pošteno se borite za sebe i svoje mjesto u svom svemiru, jer ako nećete vi, vjerujte mi neće nitko drugi. Ako postoji vatrogaskinja koja radi u JVP smjenski rad, i izlazi na sve vrste intervencija, a da to nije postrojba u gospodarstvu, molim ju da me kontaktira.

Razgovarala: Nina Francetić




Objavljeno 14.2.2018


Vijesti iz društava


Vatrogasci daruju krv
Objavljeno 31.3.2018

Izborna skupština DVD-a Buzin
Objavljeno 28.2.2018

Izborna skupština DVD-a Blato
Objavljeno 21.2.2018

Razgovor sa Jasminom Kadija
Objavljeno 14.2.2018

Članice na webu