Nesreće, potres i pandemija

Posjetili smo Javnu vatrogasnu postrojbu Zagreb i raspitali se kako oni žive ovih dana. Nesreće, potres i pandemija koronavirusa otežala im je ionako težak posao.

Zamislite da jedan dan dođete na posao i vaš pretpostavljeni vam saopći da ćete ubuduće raditi 30 puta više. Nije slikovit, ne kaže vam to kao hiperbolu. Mrtav ozbiljan vas obavijesti da ćete doslovno raditi trideset puta više. Do daljnjega. Kako biste reagirali? Zagrebačkim vatrogascima se dogodilo upravo to. Jednog jutra, dok su još krmeljavi mljackali jutarnju kavu, namještali opasač i tračali zapovjednike, pala je odluka o novom radnom režimu. Potres je zadrmao gradom i njihovim životima. Od te nedjelje, oni u jednom danu odrađuju mjesečni posao. Ili da ovako ilustriramo: U dvadesetak dana od potresa, ovi momci zdrobili su količinu posla koju inače obave tijekom gotovo cijele jedne godine. Od 22.03. do danas odrađeno je 3292 hitnih intervencija. Kroz godinu ih inače imamo 4059 kaže nam Siniša Jembrih, zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Zagreb. Istovremeno je odrađeno i 99 požara - ležerno dodaje.

Tamo u Savskoj ulici, praktički u centru grada, 24 sata na dan dežuraju deseci vatrogasaca. Nešto gori? Trče. Netko je ugrožen? Trče. Prometna? Trče. Mačka zapela na stablu? Trče. Dimnjaci se kližu s krovova? Trče i penju se. Svaki dan i svaku noć, bez pauze. Radimo smjenu od 24 sata. Da, u komadu. Od 7 ujutro do 7 ujutro. Dobro je, izdrži se govori nam Darko Ružić. Upravo je preuzeo svoju maratonsku šihtu. Nakon smjene smo 72 sata doma. Tako da nije strašno. Sada imamo 30 do 35 intervencija u danu. Inače ih imamo toliko mjesečno. Sada radimo 30 puta više smije se kroz zaštitnu masku i vodi nas kroz postrojbu. Pokazuje nam toranj. Uništio ga je potres. Sad ima crvenu naljepnicu. Pokazuje nam dimnjak oblijepljen trakama. I on je stradao. Dok govori, oko njega trče kolege. Ulaze, izlaze iz kamiona, izvlače police, sjekire i crijeva. Svako jutro od 7 do 8 imamo pregled vozila i opreme. Preuzimamo smjenu od noćne i pregledavamo je li sve sigurno i spremno za intervencije kroz dan. Svako vozilo ima svoju posadu, gleda se sva oprema. Može se dogoditi da se nešto mora nadomjestiti, očistiti ili popraviti, opisuje Ružić dok nas vodi između crvenih kamiona.

Koliko uopće vatrogasaca ima u Zagrebu, zanima nas. Ima nas u postrojbi 360 operativaca. Postaja Centar ima 17 ljudi, a u gradu imaju 4 postaje. U svakoj je 10 do 12 ljudi, što znači da u svakom trenutku imamo 65 do 70 ljudi na raspolaganju, u bilo koje doba dana i noći. Ali, sve što sada radimo u Zagrebu, radimo s dobrovoljcima. S DVD-ovima, alpinistima, volonterima nevezanima za vatrogastvo. Hrpa ljudi je aktivirana. Tu je bila i vojska, priča Ružić. Čime se sve bave, zapitkujemo dok prolazimo pored mini kantine. Čujemo smijeh, dobacuju nam nešto. Gašenje vatre. Spašavanje ljudskih života. Spašavanje životinja. Spašavanje sve imovine. Spašavanje bilo čega. Kad netko treba našu pomoć, trčimo. Koliko nam je potrebno od poziva do izlaska? Pa ovako. Svaki poziv ide u onu zgradu do nas i oni nas alarmiraju. Od tog trenutka ne smije proći više od minute. Tu nam je sva oprema, svatko zna gdje mu što stoji. Izlazimo na alarm, trčimo, skačemo u kamione i izlazimo na intervenciju. Oprema je teška 15 do 17 kila. Čizme, opasač, kaciga, jakna... I onda još kad na intervenciju dođemo, uzmemo drugu opremu za rad. Sve skupa do 25 kila, ćaska Ružić o svom poslu kao netko tko ćaska o lijepom vremenu.

Dobro, ali što rade sada, kad je Zagreb prekriven ruševinama i potencijalnim opasnostima za okolinu? Sanacija svega. Od stubišta, do skidanja dimnjaka, pokrivanja krovišta da kiša ne upada, skidanja žbuke, do skidanja svega što može ugroziti prolaznike i aute, pojašnjava vatrogasac i dodaje da su trenutačno dobro pokriveni opremom. Ipak, opasno je gore, na uzdrmanim krovovima. Jedan čovjek je nedavno na Kvatriću pao s krova i poginuo. Mi se maksimalno osiguravam. S visinskim vozilima se podižemo i povezujemo se užetima za grede. Uvijek se može dogoditi da propadnete. Stariji su krovovi i onda odjednom završite u nečijem tavanu. Ali dobro smo svezani, tako da taj pad bude što kraći i što sigurniji, prepričava Ružić. A kako je gore? Kako to izgleda izbliza, ti krovovi i dimnjaci i tavani? Je li toliko strašno. Koliko će vremena trebati da se sve sredi? Puno. Strašno puno. Mi maknemo dimnjake, ali krovovi nisu u dobrom stanju. Ne možemo to sanirati, nismo krovopokrivači. Otežan je dolazak u grad, ljudi koji rade u toj profesiji sve je manje. Nema ni puno građevinskih firmi koje bi to brzo sanirale. A još i korona. Teži je rad s ljudima gdje morate pogledati objekt i paziti s kim ste u kontaktu, vrti glavom naš vodič.

Momci se postrojavaju. Nadređeni izlaze pred njih, gužvaju u rukama nekakav papir. Prozivaju nekakve brojeve. Svaki broj označavao je drugog čovjeka koji bi iznosio raport. U kakvom je stanju oprema, kakvi su kamioni, fali li nečega, što treba promijeniti... Ružić nas vodi kroz postrojbu. Pokazuje vozila i opremu. Nešto prepoznajemo, nešto prvi put vidimo. Ovo vam je vozilo za radijaciju. A ono vam je čamac na krovu kamiona, pokazuje nam vatrogasne rekvizite koje nikad ne bismo svrstali u tu rubriku. Imamo 20 ronioca. Da, da. I to s posebnim čamcima za tekućice i stajaćice. Imamo i državne intervencijske postrojbe, koje pomažu u cijeloj Hrvatskoj. Svatko ovdje ima dodatnu specijalnost, nonšalantno opisuje svoj posao. Vani je užasno vrijeme. Rano je jutro, kiša je, hladno je i smrdi na snijeg. Dok se oblaci ne smire, nema na krovove. Rizično je, rizičnije nego inače. Moraju čekati bar do podne, možda malo ugrije. Bilo nam je malo neugodno kad smo zamolili da nam pokažu kako izgleda kad se upali alarm. Ako im je i smetalo, nisu pokazali. Jedan vatrogasac je dreknuo, a ostali su se razbježali u različitim pravcima. Momentalno su odjurili prema svojoj opremi, u roku od nekoliko sekundi nabacili teške jakne, kacige i čizme i nestali na gornjem katu. Gdje će? Saznali smo za nekoliko trenutaka. Demonstrirali su nam spusnicu. Znate onu dugačku šipku kojom vatrogasci kliznu s gornjeg kata i utrče u kamione? E to je spusnica. Dali su i nama da se okušamo na šipci. Od gore ne izgleda nimalo bezazleno. Skupili smo hrabrost, obgrlili metal i polako, zgrčeno, ali sigurno dopuzali do dna šipke.

Kako se postaje vatrogasac? Na što se sve mora staviti iks da jednog dana možete juriti niz šipke, žuriti u kamionima i spašavati živote? Mi smo profesionalni djelatnici. Prvo, mora se završiti vatrogasnu školu ili nakon završene srednje napraviti prekvalifikaciju. Ona traje godinu dana. Kriteriji za zapošljavanje su dosta visoki, nije jednostavno upasti, pojašnjava Ružić. Upoznaje nas s Matom Frančeševićem. On ima svoju, u nedostatku bolje riječi, radionicu u kojoj pazi na vatrogasne aparate. Ne na one crvene predmete što stoje u hodnicima firmi. Frančešević održava aparate pomoću kojih vatrogasci dišu. Svaku bocu posebno čiste i pregledavaju, a zatim pune zrakom i skladište u posebnoj prostoriji. Također, svaka maska za disanje prođe kroz njegove ruke.

A što rade ostali dok čekaju da se oglasi alarm? Što rade dok su 24 sata na dan odvojeni od obitelji? Inače trčimo, imamo ovdje teretanu, dečki su u kondiciji. Dobro, ajde, većina je u kondiciji. Koliko nam pati društveni i obiteljski život? Ma nije strašno, tri dana budemo doma nakon smjene. Osim toga, obitelj doma zna i vidi koliko radimo, ponosan je Ružić. Koliko dugo će moći izdržavati ovakav ritam? Kad vatrogasci uopće idu u penziju, zanimamo se. Može se otići malo ranije, ali većina ostaje do kraja. Dodjeljuju im se neke lakše pozicije. A nakon mirovine? Ne izdržimo dugo, govori Ružić. Zbog maske ne možemo isprve procijeniti je li ozbiljan ili se šali. Ozbiljan je. Ne poživimo dugo nakon penzije. Provedu ljudi po 40 ili 45 godina na ovom poslu, u svakakvim uvjetima. Mi jesmo zaštićeni, ali idemo svuda. Lako kad gori drvo, ali što kad gore kemikalije? Što kad se zapali nešto drugo? - tiho govori mladi vatrogasac. U postrojbi zvecka oprema. Na vratima jednog kamiona nalijepljen je dječji crtež. Prikazuje vatrogasca, možda Ružića, dok ga dizalica podiže prema krovu kuće. Netko se smije u kantini. Vani se počinju formirati prve pahulje.


Izvor: 24sata.hr




Objavljeno 18.4.2020


Vijesti iz društava


Gračanci darovali krv
Objavljeno 18.4.2020

Skupština DVD-a Prečko
Objavljeno 9.3.2020

Uzlet DVD-a Kašina
Objavljeno 8.3.2020

2. Zagrebačka vatrogasna utrka
Objavljeno 29.2.2020

Članice na webu